Tragovi prošlosti: Bogić Keković

Tragovi prošlosti: Bogić Keković, borac za nezavisnu Crnu Goru od 1918. do 1941.

Sedamnaest svatova i anđibula Milka. Zakletva ispod gusala i oružja predaka. Od Barjamovice do Gaete. Listajući dosije 20/144 u Državnom arhivu. U zatvor zato što se borio za pravo, čast i slobodu Crne Gore.

Piše Jovan Stamatović

Nije kamenitom Crnom Gorom prošao ni jedan rat, a da pod njen ustanički i slobodarski barjak nijesu stupili Kekovići iz Zagarača. Sin uz oca, unuk uz đeda, kćer uz majku…

Mnogi od njih nikad nijesu ni čuli za Perikla i njegove riječi da „tajna slobode počiva u hrabrosti“, ali su zato svi do jednog znali za onu mnogo ljepšu a crnogorsku – glavu za čast, a čast ni za glavu! To je ona lekcija koja se zauvijek nauči na očevom ognjištu. Onamo ispod gusala i oružja predaka.

Balada o braći

Ovu priču o Kekovićima iz Zagarača mogli smo početi i drugačije. Recimo ovako. Bila jedna četa. Sedamnaest partizana i jedna partizanka. I svi Kekovići. I svi rođeni u Zagaraču. I svi poginuli od Zagarača do Trsta. Veljko Mašov, Drago Mašov, Dušan Mitrov, Đorđije Mitrov, Božo Mitrov, Ristan Mitrov, Spasoje Milanov, Marko Milanov, Vladimir Milanov, Blagoje Mijajlov, Milutin Tomičin, Drago Jovanov, Zdravko Mijajlov, Savo Boškov, Šćepan Boškov, Ivan Boškov, Radomir Jovanov, Milka Božova…

O 17 svatova i anđibuli Milki, koji su 1941, ispod Garča krenuli da se vjenčaju sa slobodom, ispjevano je mnogo balada. Međutim, nijedna od njih ne bi mogla ni početi bez Grahovske bitke, prve i druge Omer pašine godine i podviga Đikana Radeva, Mićana Petrova, Đurice Zekova, Joksima Vasova, Anta Mićunova, Maja Zrnaljeva, Jovana Đukanova… Da nije bilo balkanskih, Prvog i Drugog svjetskog rata. Da nije bilo boraca za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru.

Jedan od njih je bio i Bogić Perov, potporučnik Crnogorske vojske, crnogorski patriota, ustanik, komita, zelenaš, politički emigrant u Gaeti, učesnik Božićnjeg i Petrovdanskog ustanka, dobrovoljac u balkanskim ratovima, učesnik Prvog svjetskog rata, pripadnik NOR-a od 1941. do 1945. Dva su razloga za skicu za portret ovog vojnika Krsta Zrnova – navršilo se 30 godina od njegove smrti, a drugi – u Državnom arhivu Crne Gore nalazi se njegov dosije (Okružni sud Cetinje V 144/1920, fascikla 110 – II do V 120/144) iz kojeg se vidi da su ga ondašnje vlasti teretile kao buntovnika, koji se za samostalnost Crne Gore borio „oružanim putem“.

Patriota

Bogić Perov Keković je rođen 1896. u Zagaraču, a umro 22. februara 1982. godine. Bio je žestoki protivnik odluka nelegalne i nelegitimne tzv. Podgoričke skupštine iz novembra 1918. kojima je Crna Gora nasilno prisajedinjena Srbiji. Bogić Keković je bio crnogorski rojalista, monarhist. U vrijeme 1918. živio je u Bajramovici. Učesnik je Božićnjeg i Petrovdanskog ustanka 1919. protiv srpske okupacije i aneksije Crne Gore, koji je podignut pod vođstvom Krsta Popovića. U Božićnjem ustanku Bogić Keković je pripadao Komansko-zagaračkim ustaničkim snagama koje su učestvovale u oružanim sukobima i pokušaju oslobađanja Cetinja 6. i 7. januara 1919. godine. Nakon sloma ustanka odmetnuo se u komite. Sredinom februara 1919. iz Zagarača je stigao u crnogorski ustanički izbjeglički logor, odakle se brodom prebacio za Brindizi, a potom za Gaetu. U Gaeti je u sastavu Crnogorske vojske u egzilu bio vodnik. Iz Italije se vratio jula 1919. U ekspediciji Krsta Popovića je aktivno učestvovao u podizanju Petrovdanskog ustanka. Srpske okupacione vlasti proglasile su ga 1919. za odmetnika.

Komita i ustanik

Bogić Keković je komitovao sve do kraja januara 1920. kada je uhapšen od strane srpskih odreda i utamničen u cetinjski zatvor. Državni tužilac Karljevine Srba, Hrvata i Slovenaca je početkom avgusta 1920. protiv njega i još 135 crnogorskih slobodara i patriota podnio tužbu optužujući borce protiv nasilne aneksije Crne Gore za rušenje pravnog sistema Kraljevine. U obrazloženju ove optužnice za njega se kaže da je bio u odmetništvu od februara 1919. „u namjeri da se silom oružja bori za prevrat u ovoj pokrajini i odvajanje iste od njene državne cjeline“, te da je „bio u Italiji i otuda poslat da djeluje u cilju prevrata. Ranjen je odmah po dolasku u svom selu negdje jula mjeseca prošle godine“. Keković je, ističe se dalje, u zatvoru bio od februara do kraja decembra 1920. Kao politički zatvorenik, zato što se borio za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Na osnovu rješenja Okružnog suda, na Cetinju od 21. decembra 1920. godine, na Bogića Kekovića i brojne druge crnogorske patriote koji su bili utamničeni odnosio se ukaz o pomilovanju regenta Aleksandra Karađorđevića od 30. novembra 1920, tako da je on oslobođen krivične odgovornosti i pušten na slobodu.

Tokom komitovanja Bogić Keković je bio u ustaničkim jedinicama Krsta Popovića i Sava Čelebića, a od 1923. do 1941. crnogorski federalist. Od 1941. do 1945. bio je učesnik NOR-a, odlikovan i primao boračku penziju.

Crna Gora je dar

Kažu da se sloboda uvijek iznova osvaja. Zna to dobro i Bogićev sin Vladimir, koji nastavlja očevim stopama. Inače, Vladimir Keković je javnosti poznat kao šef tajne policije za vrijeme AB revolucije, ali i kao čovjek koji je nakon „događanja naroda“ otvoreno govorio i pisao o scenarijima za rušenje Jugoslavije i Crne Gore.

Vladimir Keković ovih dana priprema novu knjigu. I ona će, naravno, biti okrenuta Crnoj Gori – njegovoj najvećoj ljubavi. Zato nije ni čudo što često kaže da se „ne slaže“ sa onim riječima Veljka Vlahovića da je „Crna Gora i dar i prokletstvo“.

- Nezavisna i samostalna Crna Gora u kojoj živimo je samo dar – kaže slikovito.

Riječ vojvode Petra Vukotića

U narodu se još pamti kako jedno vrijeme u Crnoj Gori niko nije mogao poreći riječ vojvode Petra Vukotića – tasta knjaza Nikole. Kažu da mu je takva ovlašćenja dao lično Gospodar…

U feljtonu „Iskre narodnog duha“  Pavle Jovanović piše da je vojvoda Petar samo sa jednom riječju mogao da promijeni čak i zakon. Anto Mićunov Keković, vojnik Komansko-zagaračkog bataljona, nenaviknut na vojničku disciplinu, nije mogao da otrpi šamar ministra vojnog Mitra Martinovića i zbog toga je dopao ćelije, piše on. Ubrzo je donesen zakon – ako vojnik udari starješinu da se strijelja. Kad je to čula Antova majka Zorica zakucala je na vrata vojvode Petra. Vojvoda se uputio Gospodaru koji je prihvatio da se promijeni zakon po kojem starješina nije smio prići vojniku bliže od tri koraka. Vojvodina riječ je spasila Antov život, a on je kasnije postao barjaktar. Neki kažu da je Anto ustvari imao sukob sa ministrovim bratom Petrom…

Riječ Bogića Kekovića

Riječ se u Crnoj Gori cijenila otkad je svijeta i vijeka. Data riječ je bila svetinja.

I riječ Bogića Kekovića je bila tvrda kao kamen. Ona je književniku Milošu Radusinoviću poslužila da o njoj napiše zapaženu priču.

Imao je Bogić veliko imanje, iz koga, kako se govorilo, nikada nijesu „mogla izaći dva oka“. Veliko živo, žito, mrs, guvno, voda, staje, konj sedlanik, složna familija, stopanica za primjer, kuća odžaklija. Govorilo se – pola sela je njegovo. Ipak, Bogić se jednom izrekao: „Kakvo imanje, kakva zaludnja muka, odavde treba bježati. Sad bi ga kome drago dao za stotinu dinara!“ Jedan od onih koji su ga slušali, nije se dugo dvoumio – evo 100 dinara! Daj ruku pred ljudima! Bogić je za trenutak shvatio šta je rekao, da je sve što ima dao za bagatelu, ali dao je riječ koju ni za spas porodice nije htio povući.

- Može mu biti. Riječ je riječ. Ni ja žensko ne bih lagala – podržala ga je supruga Ćetna.

comments

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osveži